MMORPG-razarač života
Ovaj post neće bit nikakva recenzija igre, bit će moj nedavni prvi a vjerojatno i posljednji susret sa MMORPG-ovima. Siguran sam kako svi znate o čemu se tu radi no ako neznate, riječi: World of Warcraft, najbolje će vam objasnit situaciju jer za tu igru su čuli i oni koji ju nikad nisu zaigrali.
Nisam zaigrao dotični WoW niti ću ga ikad zaigrat, dovoljno sam ga vidio kad sam još kod frenda bio no ovih dana u blagdansko vrijeme frend me posjetio i donio mi jedan drugi MMORPG: Tabula Rasa. I nisam saznao o dotičnom tipu igara ništa novo, samo se ispostavio da su takve igre izuzetno nerealne, orijentirane više na velik broj ljudi koji se okupi kako bi se zabavio i skupa napucavao sa neprijateljima u grupi od 10 kolega (ili više ili manje, sve u svemu sa svojim klanom). Tabula Rasa se gasi krajem veljače iduće godine pa je stoga u ovih posljednih par mjeseci besplatna za igranje i zato sam ju dobio i instalirao, da vidim na što 2 milijuna ljudi troši život.
Dakako, prije sam ih i shvaćao ali i nisam podržavao takav način života, sada nakon odigranog MMORPG-a definitivno ne podržavam takav način života. Naime, sjednete li i počnete igrat, rijetki će trenuci bit kada ćete se ustat sa stolice i otić na wc (iz nekog nepoznatog razloga rađe ćete trpit i trpit) a kad vas se pozove na ručak opsovat ćete što se morate ustat i reć kako nemožete sad jer vam je najnapetije (a kada nije) i neka vam se ručak pred komp servira. U tri sata ujutro, ako ne i kasnije shvatit ćete koliko je sati i požalit se što vrijeme ne prolazi sporije nego baš mora prolazit ultra brzo, otić ćete spavat i navit sat za 8, 9 ujutro da se probudite i brže bolje nastavite dalje,
Kao što se može vidit MMORPG-ovi apsolutno mjenjaju način života, uništavaju život i sve što ste u njemu do sad imali jer igra odjednom postaje daleko važnija od svega što je u životu do sad bilo. Četriti dana (valjda je tolko prošlo nemam pojma već više) ja sam takav život vodio, niti sam se oprao, niti sam zube prao, natrpao sam u sebe hranu što sam prije mogao, sjeo za komp i igrao no više se živcirao jer je igra katastrofalno nerealna i neprijateljeva je jedina snaga da napada u što većem broju a ako vi unaprijedite lika za level neprijatelj će bit par levela opet više i još u većem broju.. Želite li se sakrit oni će po vama iza zida pucat i nateravat vas preko pola mape kanite li mu pobjeć, kanite li se pak izlječit neprijatelj će duplo jače udarit baš kao za kaznu da vam skine health koji ste nakupili i još dodatno healtha, napredovanje levela u početku je lako, kasnije morate na stotine zadataka obavljat da napredujete ijedan level.. Onda pogledam sve to i kažem si: jebote, pa ljudi ovo još plačaju da igraju...
I tako je nešto u meni prije kojih sat vremena konačno puklu i ja sam se nakon četiri dana pretvaranja u zombija i uništavanja socijalnog života dosjetio i rekao si: ovo meni nije potrebno. Izašao iz igre van i izbrisao ju, vratio sam si život, vratio sam si izlaske, vratio sam si gledanje filmova i serija, vratio sam si čitanje knjiga, vratio sam si razgovore sa ljudima koje imam na msnu, vratio sam si stotine stvari naspram jedne stvari koja ne vrijedi ni trunku.
A zašto MMORPG ne vrijedi ni trunku? Jer to nije igra nego zvijer koja će vam oduzet život i napravit ovisnicima koji će se ponašat onako kako sam se ja ponašao zadnja četiri dana ako ne i gore. Takav tip igara nad vama oduzima kontrolu, igra kao da vas priljepi za stolac i kaže vam: ne ustaješ se odavde idućih 10 sati.
Vjerujte mi, izbjegavajte MMORPG-ove, ima igara za računalo koliko vas god volja i to daleko boljih od jedne mrežne igre koja vas namjerno privlači iako u njoj definitivno nema ništa, samo izgubljeni sati, dani, mjeseci i godine života. Stvaranje lika u igri nije ni približno stvaranju vlastitog života, stvaranje lika u igri završavanjem zadataka, kupovanjem novog armora, weapona, raspoređivanjem skillova nije ni približno odlasku na posao, primanju plaće, kupovanju novog auta, granji kuće, učenju novog stranog jezika, obrazovanja i ulaganja u svoje skillove, jer na kraju krajeva jednog dana kad će vas zapošljavat neće vas pitat koji ste level u Tabula Rasi i koliko jaki armor imate, mjerit će vaše znanje iz stvarnog života.
Tabula Rasa bio je moj test za nadolazeći MMORPG Star Wars KotOR3: Old Republic, nakon igranja Tabule i shvaćanja šta mi ona radi od života definitivno izbjegavam svaki budući MMORPG jer ako sam bez njih mogao do sad, mogu itekako i dalje kroz život bez njih jer u životu postoji puno toga daleko vrijednije i kvalitetnije od napucavanja sa ekipom u mrežnoj igri.
Dark Messiah of Might and Magic
Žanr: Avantura/RPG
Proizvođač: EA Black Box
Godina izdavanja: 2006.
Minimalna konfiguracija za igranje: Windows XP, Intel Pentium 4, 512MB RAM, DirectX 9.0, 128 MB grafička kartica
Ocijena: 8/10
Kao što se može vidit neću ocjenjivat i govorit samo o najnovijim igrama nego i onim malo starijim. 2006. godina nije toliko daleko iza nas pa ako se osvrnemo na Dark Messiah of Might and Magic možemo reć da je za to vrijeme a i za današnje igra poprilično dobra iako je sve to skupa daleko od jednog RPG-a, više akcijskoj avanturi.
Elementi RPG-a skoro da ni ne postoje, imate jedino mogućnost biranja kakav će vam lik bit kroz igru putem raspoređivanja skillova koje dobijete za uspješno obavljene misije a taj dio je odrađen dosta lijepo jer od lika možete napravit npr. samo warriora, ili pak battle magea, magea, thiefa.. Svakakve kombinacije postoje za određen stil igre i lijepa je to zamisao autora jer jednom kad ispunite sva polja za npr. warriora rasporedit ćete par skillova i u magiju pa kad vidite kakve stvari radi magija nakon što završite igru poželjet ćete ju opet odigrat.
Linearnost je sve što igra nudi, nemate nikakve slobode razgledavanja ogromnim prostora i igra liči više na one staromodne (quake 2) gdje imate level, par secret area i sad ga prođite i dođite na drugi level, no takvo što vam nebi trebalo smetat jer sami leveli su zanimljivo napravljeni, imaju lijep dizajn i akcija je uvijek prisutna.
Oružja imate par vrsta, rekli bi za svakog po nešto. Standardni sword, staff, bow, double blade i to je to, magovi imaju spellove kao što su fire, ice, heal, telekinesis, fire trap, lightning.. Nemojte očekivat hrpetinu oružja da neznate koje da prvo primite, mana potion, health potion, samo ćete standardne stvari vidjet, ništa spektakularno no i ovo što imate priuštit će vam pošten užitak.
Kretanje lika i borbe napravljene su jako realno, uživat ćete u trenucima kada orc nasrne na vas uz poklike: little human die now, zamahne mačem, vi blokirate i u idućem trenutku ga nogom odgurate od sebe u provaliju koja kao da nema dno ili pak na šiljke koji izlaze iz zida. Ako ste mag i poznajete spell ice zamrznite pod neprijatelju na koji će se on poskliznut i sam past u provaliju ili vama pod noge pa ga možete mačem dokrajčit. Samo morate pazit da se vi ne nađete u takvoj situaciji gdje vas neprijatelj šuta nogom ili zaleđuje jer onda vam nema spasa.
Dark Messiah of Might and Magic je igra koju biste barem iz zabave trebali odigrat, ima akcije, ima zagonetki, ima smijeha i uživanja. Kad je igra bila izašla mnogi su se požalili da je prekratka, ja ću samo reć da je kratka. Igrao sam je par dana i prošao bez većih problema, no ipak sve liči nekako filmski odrađeno pa će dobit i posebni "štih". Odigrajte, nećete požalit.
Need for speed: Undercover
Žanr: Arkadna utrka automobila
Proizvođač: EA Black Box
Godina izdavanja: 2008.
Minimalna konfiguracija za igranje: Windows XP/vista, Intel Pentium 4, 1 GB memorije, Geforce 6500/Radeon 9500 kartice, DirectX 9.0c
Ocijena: 2/10
Nije trebalo puno vremena a da izađe novi NFS i to malo nakon prethodnog. Pitanje je samo što se događa u glavama jednog electronic artsa da na tržite nezaustavljivo riga jedne te iste naslove poput NFS-a ili pak FIFE samo sa malo izmjenjenim naslovom i poboljšanom grafikom koja je ove godine in.
Dokaz tolike pomahnitalosti EA je nekoliko minuta razgovora sa mojim susjedom kod kojeg sam došao po novi NFS pri čemu sam mu nabrojao par nastavaka tog serijala za koje on niti čuo nije niti znao da su izašli, zašto? Pa vjerojatno jer nastavci dotične igre izlaze svako malo, mislim da češće izlaze novi nastavci NFS-a nego što netko normalan gaće promjeni.
Imam li što reć o novom nastakvu? Čitao sam tuđe recenzije, tuđa mišljenja i tuđe preporuke. Instalirao sam igru i nakon druge utrke sam ju izbrisao, ne zato jer me naživcirala nego zato jer nisam vidio ništa novo u njoj a mogu reć vidio sam samo goreg od prethodnih nastavaka npr. u usporedbi sa jednim most wantedom.
Uđete u izbornik i čeka vas par minuta prilagođavanja na kontrole koje opasno sliče onim sa konzole, zaboravite da imate kompjutor i da bi vam tu trebao jedan Esc za izlaz iz nekog menia, pritiskat ćete one tipke koje nikad niste pritiskali u takvim situacijama. Ponekad mi dođe da se pomirim sa teškom realnošću da mi kompjutor postaje kanta (da mi je to oduvijek bio) ali to nemože bit ako mi neke grafički daleko zahtjevnije igre rade bolje od jednog glupog nastavka NFS-a. Grafika u igri, barem ono što sam ja vidio na monitoru je katastrofalan prizor, stavio sam na najviše detalje pošto mi to kanta može progutat i pomislio: uživat ću u lijepim prizorima.. Kad ono sve se mješa, sve tako glupo izgleda, šareno, izmuljano.
I nije mi trebalo dugo da dođem do objašnjenja što se tu događa i zašto je sve tako jadno, je li to možda moj komp u pitanju i je li do njega? Nije, do igre je koja je došla na tržište malo nakon prethodnog nastavka samo kako bi ugrabila još malo para za pohlepne autore. Divno je kada vam se igra prezentira kroz jedan trailer u kojem je sve snimljeno jednom posve drugom tehnikom tako da kad to vidite kažete: wooow ovo će bit super!! Al onda kad zaigrate sretni ste što ste nabavili kopiju dotičnog naslova jer da ste kupili original za 400 kuna sad bi si žile rezali.
Ovakva politika EA vodi u propast, nebi se čudio da za 10 godina vidim naslov koji je dotična kompanija izdala: NFS 152: speed forever. Ne živi se na staroj slavi, osim ako to nije jedan bogovski remake koji donosi novu čar, osvrćem se na jednog batmana i nastavak the dark night koji je po meni najbolji batman ikad snimljen do sad jer takav status je i zaslužio, ali to što se događa sa jednim NFS serijalom i koliko nastavaka dotični ima a da u njemu valjaju: Hor pursuit, porsche unleashed (meni najbolji NFS) i underground 2 (možda još i most wanted) je sramotno jer toliki bezvezni nastavci donjeli su više sramote nego novaca.
Pročitao sam na jednom forumu kako se EA kani rješit bezveznih nastavaka koji ne rade ništa dobro i slažem se s tim, ali neka za kraj naprave barem jedan pošten NFS u koji će ugurat sve dobro što je ovaj serijal ikada imao, dakle: policiju kao u most wantedu, oštećenja automobila kao porsche unleashed, jedan ogroman grad sa hrpetinom utrka raznih tipova (drift ako se ne varam svako malo izbacuju što iritira), mogućnost osvajanja teritorija te pripadanja jednoj bandi (klanu) kao u carbonu gdje je također bilo zanimljivo svojevoljno podešavanje komponenti koje ugrađujemo na auto pa na kraju krajeva i hrpetinu automobila sa svačijeg tržišta tako da neznamo koji da prvi odaberemo jer što god ugradili u koji i na koji super će izgledat.
NFS: Undercover do tada zaobilazite i zaigrajte nešto bolje i kvalitetnije, ovaj naslov to sigurno nije.
Assassin's Creed
Žanr: Akcijska avantura
Proizvođač: Ubisoft Montreal
Godina izdavanja: 2008.
Minimalna konfiguracija za igranje: Windows XP/vista, Pentium D 2.6 GHz, 1 GB/2GB memorije, 256 MB RAM, DirectX 9.0c
Ocijena: 4/10
Stvarno je teško krenut pisat o ovom naslovu jer čovjek nezna sa čim da krene, dobrim ili lošim. Sama ideja zamišljena je fenomenalno a u neku ruku je i ostvarena kao takva, no koliko će vam živaca oderat igra je jedno uistinu posebno iskustvo.
Iz naslova možete sami zaključit o čem se radi u igri, ubojica ste jednog klana koji ubija određene mete po naredbi gazde a usput možete riješavat druge zadatke koji nisu pretjerano maštoviti nego se svi vrte na istu foru. Naglasak se dakako mora stavit da se radnja događa u srednjem vijeku i da na raspolaganju imate mač uz ponešto korisne dodatne opreme. Jednom kad uđete u grad on vam je na jedan način dostupan cijeli (nemožete jedino ulazit u zgrade osim u par njih za to predviđene) a jedan stvarno predivan dio igre jest grafička izvedba veranja vašeg lika po zgradama, pa tako tamo gdje se možete primiti tamo će vam se lik i primiti, neće to bit neko mješanje teksture i gotove animacije penjanja ko u nekim igrama.
Jedan od jednako glavnih dijelova igre je i borba, pa tako ako volite više izbjegavat borbe i svoju metu na brzinu ubit i pobjeć razočarat ćete se jer za sam bjeg trebat će vam ogromana sreća. Ocijena kakvu sa dodjelio igri apsolutno je opravdana a sad slijede razlozi toga. Imamo primjer gdje moram ubit metu no nju je vraški teško ubit jer je on "boss" kako mi to gameri znamo reć a njemu usput pomaže hrpa njegovih osobnih pristaša. Gubljenjem "zdravlja" prisiljen sam pobjeć sa mjesta akcije i pokušat se malo oporavit (HP se s vremenom sam restora). U bijegu kroz cijeli grad izgubim dotičnu ekipu koja me naterava no bez obzira na to iz čistog mira na mene se obruše stražari koji ionako nemaju pojma zašto ko manijak trčim. I onda kada se poželite par slabih stražara rješit dolazi vam meta sa svojim pristašama i odjednom na vas se okomilo 20 ljudi. Jedan dio tučnjave koji bi vama trebao ić u korist ali nažalost nikako nejde jest naguravanje, pa će vas tako neprijatelj primit za odjeću i bacit u neki kut iz kojeg nećete nikamo moć, no ako se uspijete iskobeljat da se baš ne zavučete u kut, ne brinite njegov kolega će se pobrinut da vas i on primi pa opet baci. Možete li si imalo zamislit koliko je odvratno kad vas hrpa glupih stražara nabacuje ko zadnje pseto i čisti vama pod? I onda dolazi najgori dio, razbjesnite se i želite im pokazat tko je gazda, a oni na vas jedan po jedan navale i izmlate vas na mrtvo ime bez imalo muke.
U drugom pak navratu ostajete zapanjeni zašto ste vi uopće profesionalni ubojica i koja je to vaša specifičnost? Recimo da opet navučete na sebe hrpu stražara i neda vam se mlatit, bacate se u bijeg, počinjete verat po zgradi i trčite po krovovima. Pritom se smijete i uživate u svojim trenucima slave, divite se vašem ubojici kakve vještine posjeduje, okrećete se da vidite koliko su se prašine nagutali bjedni stražari kad ono.. Vjerojatno su i oni svi skupa prošli obuku od malih nogu ko vaš profesionalac pa tako za vama trče po zgradama, preskaču sa zgrade na zgradu, penju se po zidovima, hodaju po daskama širine manje od 10cm.. U ovoj igri dobivate šamar za šamarom i ko da vas tu netko ismijava i govori vam kakav ste ustvari luzer a ne profesionalni ubojica sa vrhunskim vještinama.
Prelazim sad pak na sam zvuk u igri, vjerojatno nije previše ljudi imalo problema sa zvukom jer kod frenda sam gledao kako igra i sve je uredu bilo, no meni je zvuk štekao, likovi kad bi govorili prvo bi rekli par slova prve riječi rečenice pa tek onda nastavili dalje normalno pričat a muzika kada bi svirala toliko bi štekala i bila neprepoznatljiva da ju je bilo bolno slušat, a za svo to vrijeme igra juri bez problema. I onda se čovjek pita da što je sad ovo, grafika juri, zvuk iritira i ubija volju za igranjem.
Vratit ću se nakratko na borbu i spomenut samo da ima puno kombinacija za nekakve napade, za obrane, muljanje neprijatelja ali ljudi moji, znate li koliko vi brzo i precizno morate stiskat po tipkovnici i mišu da sve to liči na nešto, usput ako ste okruženi neprijateljima morate pazit koji će napravit kakav potez da biste odmah znali reagirat a na tipkovnici tipkama ljevo/desno/gore/dolje mjenjate metu kako biste ju mogli ili napast ili obranite se. Dotaknimo na kraju samo "bossove" od kojih su neki abnormalno teški pa tako kad ćete ga htjet napast nećete imat ni 1% šanse da ga pogodite, izmaknut će vam se, napast vas, izbit oružje iz ruke pa još malo mrcvarit a vi za to vrijeme kombinirajte po mišu i tipkovnici opcije za izmicanje, za obranu i onda eventualno nekakav brzi napad koji opet neće imat svrhe. Ali ne brinite se jer i onda kad uspijete metu zaustavit vaš "profesionalac" neće zabit svoj mač u nju već će ju šakom udarit u trbuh, pljusnut ili napravit bilokakav drugi kerefek pa bacit metu na pod a vi se onda pokušajte dočepat u hrpetini neprijatelja kojima ste okruženi žrtve na podu i dokrajčit ju. Kako bi vas se dodatno ponizilo autori su dodali slatku stvarčicu kod "bossova", nakon krvave muke da ga imalo ozljedite vi ćete ga jedva bacit na pod i zaletit se prema njemu da ga zakoljete, udarat ćete mačem po njemu ko budale a vjerovali ili ne, boss neće ni kap krvi ispustit jer to nebi bilo fer, niste se ionako do sad dovoljno namučili.
Šećer za kraj, prošli ste igru nakon teške muke, boli u glavi i rukama od udaranja po stolu, promuklog grla od psovanja a za sav vaš trud autori će vas nagradit jednim od apsolutno najgorih završetaka u ijednoj igri, nerazumljivim, nepovezanim sa ičim bitnim, nepovezanim sa pričom. Još bolje, priča je šuplja i očita pa sam tako nakon već drugog zadatka kojeg mi je gazda zadao znao tko će bit glavni negativac i samo sam čekao trenutak da se to potvrdi.
Postoje glasine da bi se mogao napravit nastavak igre, nisam nigdje vidio ikakve službene informacije, nikakve screenshotove, samo glasine. No uvjeren sam u jedno, bude li nastavak poput svog prethodnika igru zaobilazim u širokom krugu da si uštedim živce i vrijeme. No onaj tko ima čelićne živce, tko igru ne shvaća toliko ozbiljno i tko voli da ga se nagurava i čini nesposobnim jadnikom, slobodno onda neka odigra igru jer u njoj će vidjet sve dobro, ništa loše. Ja takav nisam pa i nakon toga što sam pisanjem prošao svu onu gorčinu koju mi je igra priuštila ocijena koju sam joj dodjelio čini se jaaako visokom.
Fallout 3
Žanr: RPG
Proizvođač: Bethesda Game Studios
Godina izdavanja: 2008.
Minimalna konfiguracija za igranje: Windows XP/vista, Pentium 4 2.4 GHz, 1 GB/2GB memorije, 256 MB RAM, DirectX 9.0c
Ocijena: 10/10
Nisam siguran jel me to pere nekakav deja vu ili je to stvarno bilo tako, no Fallout 3 prvo je bio zamišljen a neko vrijeme i rađen po uzoru na prethodna dva nastavka, dakle iz jedne ptičje perspektive a ne iz prvog lica. I sjećam se screenshotova i na što je igra trebala ličit. Na neku foru čini se da je sam projekat propao no od totalne propasti Fallout 3 spasio je Bethesda Game Studios. I hvala mu na to, hvala mu puno jer igračima je poklonio naslov kakav se jako dugo čekao.
Nakon prosječnog Obliviona koji je bio pun rupa i toliko se toga moglo utrpat još u igru Fallout 3 me razveselio ko malo djete jednim jako velikim detaljem: kidanjem udova i masakriranjem tijela. Nemorate sad mislit kako sam nekakav psihopat i skriveni ubojica kojeg traži naša država ali taj detalj je nešto što je falilo velikom broju igara, pa tako i Oblivionu a Fallout bez toga nebi bio Fallout. U Australiji je igra skoro pa i zabranjena zbog velike količine nasilja, čemu ikakve zabrane nebi znao, onaj tko ima želudac gledat kako se čovjeku trga ruka, noga, razletava glava a pritom leti čeljust skupa sa očima, pa neka onda uživa u tome, onaj tko ne voli takve scene neka onda zaobiđe igru i nikome nije nanesena šteta.
Krenimo na samu igrivost koja je jedan od simbola igre. Početak igre kreće kao početak života, majka vas rodi, odaberete da li ćete bit žensko ili muško, odaberete kako ćete izgledat kada odrastete i tako vas na dalje iz scene u scenu vode kroz neke važne djelove vašeg života sve dok na kraju ne dođe do toga da morate pobjeć iz Vault 101, zašto, neću vam otkrit niti kvarit samu priču i igru.
Izlaskom iz Vault 101 na raspolaganju vam je velika mapa na kojoj možete obavljat manje questove ili pak sljedit glavnu priču, što od toga odabrat prije neznam ni sam jer ako se sljedi glavna priča dobivate zgodne "sitnice" od kojih vam sline cure, ako sljedite manje questove dobivate novac i opet razne "sitnice". Zanimljivo je kako je novac rješen, jedan jako simpatičan način koji će vas morat nasmijat kad prvi put vidite: čepovi nuka cole! Što je zapravo nuka cola shvatit ćete iz jednog questa.
Kako je igra RPG jasno da ćete očekivat nadogradnju svojeg lika i Fallout 3 je bezobrazno dobra igra koju ćete moć odigrat pet puta a uvijek nailazit na nešto novo jer nadogradnja levela je poprilično teška a jednom kad dobite level teško se je odlučit gdje bacit experience, da li će to bit na trgovanje, eksploziv, mala oružja, velika oružja, da li će to bit razgovori pa tako kad pričate sa ljudima možete ih uvjerit da ste vrijedni toga da vam daju ponekoji bonus a ne samo par čepova nuka kule... A usput ćete moć i posebne skillove odabirat gdje će vam kao bonus bit mogućnost stjecanja više experiencea, veća mogućnost pogađanja životinja, veća mogućnost critical hita, ma nabrojat nemogu sve jer toliko toga ima da neznate što prvo da odaberete a sve je korisno. Oružja pak ima da nećete znat koje da prvo odaberete jer svako će doć korisno, municije možete nosit koliko želite pa sam ja tako nosio oko desset oružja sa sobom samo zabave radi da svakog neprijatelja sa drugim oružjem raskomadam.
Da nebi slučajno izostavio, možete igrat kao bad guy ili kao good guy, questove možete riješit na više načina pa s time dobit neke bonuse a druge pak izgubit. Fallout 3 igra je o kojoj će se još dugo pričat, igra je o kojoj se sad može pričat satima i razglabat tko je na koji način prošao zadatak, tko je otkrio kakvu tajnu u nekoj razrušenoj zgradi, tko više voli pogodit protivnika u nogu pa kad se dotični uspaniči i počne bježat šepa i puno je sporiji pa mu možete odvalit glavu sa cijevi od pipe... Fallout 3 igra je nad igrama, nadmašila je sama očekivanja i zbog toga zaslužuje najvišu ocijenu. Svim ljubiteljima RPG-a i onih koji vole da igra bude teža za proć a ne da protutnjite kroz level a da ne izgubite niti jedan HP, odigrajte Fallout 3, požalit nećete a bit ćete jedan od mnogih koje je ova igra zabetonirala za stolac na tjedne.
Bethesda Game Studios, kapa do poda. Nadajmo se da će Elder Scrolls V biti ovakav, jer za one koji nisu čuli, da u izradi je još jedan u nizu Elder Scrollsa, bolje im je da ga naprave dobro ko Fallout 3, ma i bolje jer su pokazali da mogu! 10.12.2008. u 13:09 | 2 Komentara | Print | # | ^
Game World
Pozdravim svim igračima i ljubiteljima igara. Dugo sam se dvojio oko otvaranja boga koji će se bavit igrama a još uvijek se pitam je li to dobra ideja spram toga da danas jako velik broj ljudi nije ni približno zainteresiran za igre i kompjutore, pa je pitanje jednostavno, kome ću pisat, tko će me čitat?
No odabirom adrese za blog vidio sam kako je bilo, a i postoji još uvijek dosta velik broj blogova koji se bave tematikom kojom bi se ja rado pozabavio, pa se tako nadam da neću ostat pod centimetrima prašine dok recenziram igre koje sam upravo odigrao pošto bih volio čut mišljenje pokojeg gamera.
Što da kažem o svijetu igara? Igre su postojale još davno prije nego što je PC (personal computer) izumljen , bili su to večinom automati u raznim klubovima u koje biste ubacivali novčiće i zaigrali. Razvojem kompjutora određeni ljudi uvidjeli su da bi mogli okrenut velik novac kreiranjem igara a opet ostvarit neke svoje fantazije i napravit svijet kakav su oduvijek htjeli. Kako je računalna tehnologija napredovala napredovale su i igre koje su zahtjevale da vaše računalo prati korak s industrijom računala, no od današnjih igara čini se da je to sve što je ostalo, dakako tu i tamo zabljesne pokoji hit koji sa sobom potegne nešto novo no malo zatim pojave se kopije iste igre samo sa drukčijim sadržajem, promjenjenom grafikom i pokojom sitnicom koja bi prema umu autora trebala puno značit.
Računalne igre tako su danas postale proizvod na kojem se okreću "masne pare" a primjer toga je World of Warcraft na kojem Blizzard samo mjesečno zarađuje možda i više od samog Bill Gatesa. Igre su postale ovisnost, dio svačijeg života i svatko od nas se ponekad zabavio uz nju, neki su ostali duže uz igre i u njima pronalaze svoje opuštanje, neki su pak postali toliko ovisni da im je jedina relacija u životu posao-igra. Trebamo povuć granicu između igre i stvarnosti, igra nije stvarnost i nemožemo ju kao takvu primjenjivat i hodat po ulici pucajući iz uzzya po ljudima.
Da li igre potiču mržnju i nasilje? Kako kod kojeg čovjeka, kod nekih ljudi muzika potiče nasilje, kod nekih filmovi i serije, kod nekih samo društvo u koje su se uklopili potiče mržnju, kod nekih pak igre no mislim da igre imaju najmanji faktor u poticaju nasilja. Jedan sam od mnogo ljudi koji vole igrat igre sa obiljem nasilja, krvi i raskomadanih tijela no unatoč tome nisam nasilan i svoju nasilnost zadržavam samo u igrama, nikako u stvarnosti.
Kad se tiče ukusa i stavova svako svakome govori: prvo probaj pa onda pljuj i gazi. No svatko od svojeg života ima pravo radit što oće, jer dok ugrožava samo sebe ne ugrožava ostale.
